Parametar.rs

 •Beograd, Srbija

|
Energetika

Srbija proizvodi 33 miliona tona uglja, uvozi 2,5 miliona: ko kontroliše tržište?

Srbija proizvodi 33 miliona tona uglja, uvozi 2,5 miliona: ko kontroliše tržište?
Foto: Adrem68 / Wikimedia Commons · CC BY-SA 4.0 · Licenca · Prilagođeno za prikaz

Srbija proizvodi 33 miliona tona uglja, ali uvozi još 2,5 miliona: ko kontroliše tržište i odakle stiže ugalj?

Srbija je tokom 2025. godine proizvela 33,3 miliona tona uglja, dok je istovremeno uvezla oko 2,51 milion tona različitih vrsta uglja i izvezla svega 37.750 tona. Najveći deo domaće proizvodnje ostvaruje Elektroprivreda Srbije (EPS) u rudarskim basenima Kolubara i Kostolac, dok su vodeći strani dobavljači Indonezija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Iako raspolaže velikim rezervama lignita, Srbija ostaje zavisna od uvoza kvalitetnijeg uglja potrebnog za stabilan rad termoelektrana.

Problemi sa transportom indonežanskog uglja zbog niskog vodostaja Dunava ponovo su otvorili pitanje strukture srpskog tržišta uglja, obima domaće proizvodnje, zavisnosti od stranih dobavljača i budućnosti termoenergetskog sektora.

Prema informacijama koje je 19. novembra 2026. objavio Forbes Srbija, pozivajući se na Elektroprivredu Srbije, tokom avgusta u zemlju je stiglo samo 20% planiranih količina indonežanskog uglja. U septembru i oktobru isporučeno je manje od polovine planiranih mesečnih količina.

Glavni problem predstavlja nizak vodostaj Dunava, zbog čega je transport baržama iz rumunske luke Konstanca značajno otežan.

EPS je zbog toga povećao železnički transport preko Konstance i crnogorske luke Bar, koristeći kapacitete kompanija Srbija Kargo i Montecargo.

Situacija pokazuje važnu specifičnost srpske energetike: država proizvodi desetine miliona tona uglja godišnje, ali je za rad pojedinih termoelektrana neophodno mešanje domaćeg lignita sa kvalitetnijim uvoznim gorivom.

Proizvodnja uglja u Srbiji porasla na 33,3 miliona tona u 2025.

Prema preliminarnom energetskom bilansu Republičkog zavoda za statistiku (RZS) za 2025. godinu, Srbija je proizvela ukupno 33.301.682 tone uglja, klasifikovanog kao subbituminozni, mrki ugalj i lignit.

To predstavlja povećanje od oko 6,6% u odnosu na 2024. godinu, kada je proizvodnja iznosila 31,25 miliona tona.

Ipak, proizvodnja je ostala ispod nivoa iz 2022. godine, kada je dostigla 35,13 miliona tona.

Istovremeno, značajno je smanjen uvoz u odnosu na rekordnu 2023. godinu.

Godina

Domaća proizvodnja, mil. tona

Uvoz uglja, mil. tona

Izvoz uglja, hilj. tona

2022

35,13

2,37

27,28

2023

31,94

4,53

16,76

2024

31,25

2,83

19,50

2025*

33,30

2,51

37,75

Izvor: RZS, godišnji energetski bilansi uglja. Za 2025. korišćeni su prethodni podaci. Uvoz uključuje kategorije uglja, antracita i briketa iz bilansa, ali ne uključuje koks, koji je prikazan kao zaseban proizvod. Podaci su zaokruženi.

Podaci pokazuju da se uvoz uglja od rekordnog nivoa iz 2023. godine smanjio za približno 45%.

Istovremeno, domaća proizvodnja je u 2025. godini počela da se oporavlja, pre svega zahvaljujući povećanju aktivnosti na površinskim kopovima EPS-a.

Međutim, količina proizvedenog uglja nije jedini pokazatelj energetske sigurnosti.

Presudni su i njegova toplotna moć, udeo vlage, sadržaj pepela, stabilnost kvaliteta i troškovi transporta do termoelektrana.

EPS kontroliše gotovo celokupnu veliku proizvodnju lignita

Najveći proizvođač uglja u Srbiji je Elektroprivreda Srbije, državna energetska kompanija koja upravlja rudarskim basenima Kolubara i Kostolac.

Prema podacima koje je EPS izneo tokom 2026. godine, kompanija je u 2025. proizvela približno 32,8 miliona tona uglja, oko 7% više nego prethodne godine.

To odgovara približno 98% ukupne primarne proizvodnje uglja evidentirane u energetskom bilansu Srbije.

Razlika između podataka EPS-a i ukupne državne proizvodnje odnosi se uglavnom na druge proizvođače, uključujući rudnike sa podzemnom eksploatacijom.

Kolubara: najveći rudarski basen Srbije

Rudarski basen Kolubara, južno od Beograda, predstavlja osnovu proizvodnje lignita u Srbiji.

Prema zvaničnim informacijama EPS-a, kolubarski basen tradicionalno obezbeđuje približno tri četvrtine lignita koji kompanija koristi za proizvodnju električne energije.

Najvažniji površinski kopovi i razvojna polja su Tamnava - Zapadno polje, Polje G, Polje E i Radljevo.

U poslednjih nekoliko godina Kolubara se suočava sa problemima otvaranja novih eksploatacionih polja i promene kvaliteta uglja.

Prema podacima koje je EPS izneo za NIN u maju 2026. godine, kvalitet najpristupačnijih delova ležišta postupno se smanjuje, a toplotna moć uglja u pojedinim eksploatacionim zonama niža je za oko 20% u odnosu na ranije periode.

To predstavlja ozbiljan problem za termoelektrane Nikola Tesla A i B u Obrenovcu, čiji su sistemi projektovani za određene karakteristike goriva.

Ukoliko je toplotna moć uglja niža od potrebne, za proizvodnju iste količine električne energije neophodno je sagoreti veću količinu goriva ili poboljšati njegov kvalitet mešanjem sa kvalitetnijim ugljem.

EPS je zbog toga pokrenuo veliki investicioni program modernizacije kopova.

Tokom 2026. godine planirano je uvođenje četiri nova rudarska sistema na kopovima Radljevo i Polje E, čija je ukupna vrednost, prema podacima kompanije, oko 450 miliona evra.

Cilj investicije je povećanje proizvodnje, poboljšanje kvaliteta goriva i smanjenje dugoročne zavisnosti od uvoza.

Kostolac: stabilniji kvalitet i povećanje proizvodnje

Drugi veliki proizvodni centar nalazi se u Kostolačkom basenu, gde EPS eksploatiše lignit na površinskom kopu Drmno.

Tokom 2025. godine na ovom kopu proizvedeno je više od 10 miliona tona uglja, što je predstavljalo rekord proizvodnje.

U Kostolcu se nalaze termoelektrane Kostolac A i B, uključujući novi blok B3.

Kostolački ugalj ima značajnu ulogu i zbog mogućnosti njegove upotrebe u drugim termoenergetskim postrojenjima.

U februaru 2026. EPS je saopštio da je završena montaža novog mobilnog transportera na kopu Drmno, vrednog 10,6 miliona evra.

Prema podacima kompanije, ulaganja u rudarski sektor tokom 2025. godine dostigla su 18,8 milijardi dinara, odnosno približno 160 miliona evra.

Kostolački basen dobija dodatni značaj i u sadašnjim okolnostima, kada su isporuke uvoznog uglja ograničene.

EPS je tokom 2026. počeo da organizuje transport kostolačkog uglja prema termoelektranama u Obrenovcu kako bi poboljšao strukturu goriva i smanjio rizik od poremećaja u proizvodnji električne energije.

Resavica: drugi veliki državni proizvođač

Pored EPS-a, najvažniji institucionalni učesnik na tržištu domaćeg uglja je Javno preduzeće za podzemnu eksploataciju uglja Resavica.

Za razliku od EPS-a, koji najveći deo uglja proizvodi površinskom eksploatacijom lignita, Resavica upravlja uglavnom rudnicima sa podzemnom eksploatacijom.

U njenom sastavu nalaze se rudarski kompleksi Rembas, Soko, Bogovina, Jasenovac, Štavalj, Lubnica, Ibarski rudnici i Vrška Čuka, kao i organizaciona jedinica Aleksinac.

Prema informacijama samog preduzeća, njegova godišnja proizvodnja tradicionalno iznosi više od pola miliona tona kvalitetnijeg uglja, iako pojedinačni rudnici imaju različite kapacitete i tehničko stanje.

Ugalj iz ovih rudnika koristi se u industriji, toplanama, domaćinstvima i drugim postrojenjima, a pojedine vrste mogu se koristiti i za potrebe elektroenergetskog sistema.

Resavica se već duže vreme suočava sa problemima visokih proizvodnih troškova, zastarele rudarske opreme i nedovoljnih investicija.

U državnim strateškim dokumentima navodi se potreba modernizacije podzemne eksploatacije, selektivnog ulaganja u perspektivna ležišta i postepenog zatvaranja rudnika čije su ekonomski isplative rezerve iscrpljene.

U industriji uglja prisutne su i privatne kompanije, pre svega u prometu, preradi i distribuciji goriva, ali ne postoji privatni proizvođač sa obimom proizvodnje uporedivim sa EPS-om.

Srbija je u 2025. uvezla oko 2,5 miliona tona uglja

Prema preliminarnom energetskom bilansu RZS-a, u 2025. godini u Srbiju je uvezeno približno 2,51 milion tona uglja različitih kategorija, bez koksa.

Najveći deo, oko 2,30 miliona tona, odnosi se na subbituminozni, mrki ugalj i lignit.

Ostatak čine bituminozni ugalj, manje količine antracita i proizvodi od uglja.

U odnosu na 2024. godinu, kada je uvezeno približno 2,83 miliona tona, ukupni uvoz smanjen je za oko 11%.

Posebno je značajno poređenje sa 2023. godinom, kada je Srbija uvezla oko 4,53 miliona tona uglja.

Tada su velike nabavke bile povezane sa problemima u domaćoj proizvodnji lignita i potrebom da se obezbedi stabilan rad termoelektrana.

Povećani uvoz započeo je nakon ozbiljnih poremećaja u proizvodnji električne energije krajem 2021. godine, kada je loš kvalitet goriva doveo do problema u radu termoelektrane Nikola Tesla.

Prema analizi nedeljnika Vreme objavljenoj 4. maja 2026. godine, Srbija je tokom 2022–2025. potrošila približno milijardu evra na uvoz uglja i povezanih proizvoda.

U prethodnom četvorogodišnjem periodu, od 2018. do 2021. godine, odgovarajuća vrednost uvoza bila je višestruko manja.

To pokazuje koliko je pitanje stabilne domaće proizvodnje postalo važno za trgovinski bilans i troškove elektroenergetskog sistema.

Indonezija i Bosna i Hercegovina isporučuju skoro 90% uvoznog lignita

Prema podacima međunarodne trgovinske baze World Bank WITS, zasnovanim na statistici UN Comtrade, Srbija je tokom 2025. godine uvezla oko 2,299 miliona tona lignita u okviru carinske kategorije HS 270210.

Vrednost ovog uvoza dostigla je približno 237,45 miliona dolara.

Glavni dobavljači bili su Indonezija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora.

Zemlja porekla

Uvoz 2025, hilj. tona

Vrednost, mil. USD

Indonezija

1.154,1

116,7

Bosna i Hercegovina

897,1

94,3

Crna Gora

150,0

12,0

Češka

40,8

6,7

Turska

30,8

5,9

Rumunija

22,7

1,7

Ostale zemlje

oko 3,3

oko 0,2

Ukupno

2.298,8

237,5

Izvor: World Bank WITS/UN Comtrade, tarifna kategorija HS 270210, 2025. godina. Podaci se odnose na neaglomerisani lignit, a ne na sve kategorije uglja i koksa.

Indonezija je obezbedila približno 50% uvezenih količina ove vrste uglja, a Bosna i Hercegovina oko 39%.

Zajedno, dve države činile su gotovo 90% srpskog uvoza u toj kategoriji.

Crna Gora imala je udeo od približno 6,5%, dok su ostali dobavljači zajedno obezbedili relativno male količine.

Ovakva koncentracija pokazuje da srpski uvoz lignita zavisi od ograničenog broja zemalja porekla.

Istovremeno, važna je razlika između zemlje porekla goriva i tranzitne države.

Na primer, indonežanski ugalj koji stiže preko rumunske luke Konstanca ne predstavlja uvoz iz Rumunije. Rumunija u ovom slučaju ima ulogu logističkog koridora.

Isto važi za deo indonežanskog uglja koji se transportuje preko crnogorske luke Bar.

Indonezija: najveći dobavljač

Indonezija se poslednjih godina pozicionirala kao glavni strani dobavljač uglja za potrebe EPS-a.

Prema podacima međunarodne trgovinske statistike, tokom 2025. godine iz Indonezije je uvezeno približno 1,15 miliona tona lignita, odnosno oko polovine ukupnog srpskog uvoza ove kategorije.

Vrednost nabavki iznosila je oko 116,7 miliona dolara.

Ugalj se transportuje pomorskim putem, a zatim preko luka Konstanca i Bar prema Srbiji.

Ovaj model omogućava dopremanje velikih količina energenta iz udaljenih zemalja, ali istovremeno stvara zavisnost od pomorske, rečne i železničke logistike.

Trenutni problemi sa niskim vodostajem Dunava pokazuju da čak i uredno ugovorene isporuke mogu biti ugrožene zbog transportnih ograničenja.

Bosna i Hercegovina: regionalni partner

Bosna i Hercegovina je drugi najveći dobavljač uglja Srbiji.

U 2025. godini iz te zemlje uvezeno je približno 897 hiljada tona lignita, vrednog oko 94,3 miliona dolara.

Značajan deo uglja dolazi iz rudnika u Republici Srpskoj, mada precizna raspodela po pojedinačnim proizvođačima nije prikazana u javnoj trgovinskoj statistici.

Prednost Bosne i Hercegovine je geografska blizina, koja omogućava transport bez dugih pomorskih ruta.

Međutim, kvalitet uglja, raspoloživi rudarski kapaciteti i transportni troškovi razlikuju se od dobavljača do dobavljača.

Crna Gora: važna regionalna isporuka i tranzitni pravac

Crna Gora je tokom 2025. godine Srbiji isporučila oko 150 hiljada tona lignita, vrednog približno 12 miliona dolara.

Istovremeno, zemlja ima važnu ulogu u tranzitu indonežanskog uglja preko luke Bar.

To su dve različite kategorije poslovanja: izvoz uglja crnogorskog porekla i tranzit stranog energenta preko crnogorske teritorije.

Za Srbiju je železnička veza Beograd-Bar važna alternativa dunavskom transportu, posebno tokom perioda nepovoljnih hidroloških uslova.

Srbija uvozi i druge vrste uglja za industriju

Uvoz uglja ne ograničava se samo na gorivo za termoelektrane.

Prema preliminarnom bilansu RZS-a, tokom 2025. uvezeno je više od 203 hiljade tona ostalog bituminoznog uglja.

Podaci WITS-a pokazuju da je u kategoriji HS 270119, koja obuhvata određene vrste neaglomerisanog kamenog uglja, Srbija uvezla oko 178,8 hiljada tona, vrednih približno 37,5 miliona dolara.

Najveći dobavljač u ovoj kategoriji bila je Češka, sa oko 131,3 hiljade tona, zatim SAD sa 35,4 hiljade tona.

Manje količine stizale su iz Poljske, Južnoafričke Republike i drugih zemalja.

Srbija je dodatno uvozila oko 465 hiljada tona koksa, prema energetskom bilansu za 2025. godinu.

Koks se koristi pre svega u metalurškim procesima, zbog čega ga nije metodološki ispravno uključivati u količinu uvoznog uglja namenjenog termoelektranama.

Prema međunarodnoj trgovinskoj statistici, najveći dobavljač koksa Srbiji u 2025. godini bila je Poljska, sa približno 343 hiljade tona. Značajne količine stizale su i iz Indonezije i Bosne i Hercegovine.

Vrednost ukupnog uvoza koksa u carinskoj kategoriji HS 270400 iznosila je približno 137 miliona dolara.

Ovaj segment uvoza značajan je za metaluršku industriju Srbije, uključujući proizvodne procese koji zahtevaju visokotemperaturnu preradu metala.

Razlikovanje lignita, kamenog uglja i koksa posebno je važno pri proceni ukupne zavisnosti Srbije od stranih dobavljača energenata i industrijskih sirovina.

Izvoz uglja iz Srbije je gotovo zanemarljiv

Za razliku od velikog domaćeg obima proizvodnje i značajnog uvoza, izvoz uglja iz Srbije ostaje relativno mali.

Prema preliminarnom energetskom bilansu RZS-a, tokom 2025. godine Srbija je izvezla ukupno 37.750 tona uglja.

To predstavlja samo oko 0,11% domaće proizvodnje.

Najvažnije izvozno tržište bila je Bosna i Hercegovina.

Prema podacima World Bank WITS, u okviru carinske kategorije neaglomerisanog lignita Srbija je u 2025. izvezla:

  • u Bosnu i Hercegovinu oko 31,18 hiljada tona;

  • u Mađarsku oko 404 tone;

  • u Rumuniju približno 51 tonu.

Vrednost izvoza ove kategorije dostigla je oko 2,87 miliona dolara.

Pored toga, Srbija je izvezla približno 6,11 hiljada tona drugih vrsta neaglomerisanog uglja, gotovo u potpunosti u Bosnu i Hercegovinu.

Kada se ove kategorije posmatraju zajedno, ukupan izvoz odgovara količini od približno 37,75 hiljada tona evidentiranoj u nacionalnom energetskom bilansu.

Iako Srbija raspolaže velikim nalazištima uglja, najveći deo proizvodnje troši se u domaćem elektroenergetskom sistemu.

Zbog toga zemlja nije značajan međunarodni izvoznik uglja.

Istovremeni uvoz i izvoz prema Bosni i Hercegovini objašnjava se razlikama u kvalitetu i nameni pojedinih vrsta goriva, kao i regionalnim komercijalnim tokovima.

Koliko je Srbija zavisna od uglja u proizvodnji električne energije?

Ugalj ostaje jedan od osnovnih energetskih resursa Srbije.

Prema podacima EPS-a, Kolubarski basen obezbeđuje gorivo za proizvodnju približno 53% električne energije kompanije, dok kostolački basen obezbeđuje još oko 17%.

Ukupno, ugalj iz ova dva rudarska regiona omogućava proizvodnju približno 70% električne energije EPS-a, prema strukturnim pokazateljima koje objavljuje kompanija.

Najvažniji termoenergetski objekti su termoelektrane Nikola Tesla A i B u Obrenovcu i Kostolac A i B u Kostolcu.

Značajnu ulogu imaju i proizvodni sistemi Kolubara i Morava, mada njihov udeo u ukupnoj proizvodnji električne energije ostaje znatno manji.

Prema energetskom bilansu za 2025. godinu, za rad termoelektrana utrošeno je više od 34 miliona tona domaćeg i uvoznog uglja iz kategorije lignita i mrkog uglja.

Takav obim potrošnje pokazuje zašto kratkoročni poremećaji u snabdevanju mogu imati ozbiljne posledice.

Čak i relativno malo smanjenje raspoloživosti kvalitetnijeg uglja može uticati na efikasnost pojedinih proizvodnih blokova, troškove goriva i potrebu za korišćenjem alternativnih energenata.

Problem sa Dunavom pokazao slabosti u lancu snabdevanja

Najnoviji poremećaji u isporuci indonežanskog uglja posebno su važni zbog kombinacije dve nepovoljne okolnosti.

Prva je smanjena raspoloživost transporta Dunavom, što otežava isporuke iz luke Konstanca.

Druga je smanjena proizvodnja hidroelektrana zbog nepovoljnih hidroloških uslova.

U takvoj situaciji raste potreba za većom proizvodnjom termoelektrana upravo u trenutku kada je nabavka dela njihovog goriva otežana.

EPS je zbog toga odlučio da dodatne količine uglja iz Kostolca transportuje prema Obrenovcu.

Prema izveštaju Forbes Srbija od 19. novembra 2026. godine, kompanija je raspisala otvoreni postupak javne nabavke za transport približno 200 hiljada tona uglja iz Kostolca do termoelektrane Nikola Tesla A.

Procenjena vrednost nabavke iznosi 426,6 miliona dinara, odnosno približno 3,6 miliona evra.

Rok za dostavljanje ponuda je 23. novembar 2026. godine.

Transport bi uključivao kombinaciju drumskog i rečnog prevoza, preko Dunava i Save.

Ovaj primer pokazuje da diverzifikacija snabdevanja ne mora da se odnosi samo na zemlje iz kojih se ugalj nabavlja.

Jednako važna je mogućnost korišćenja različitih domaćih rudnika, luka, železničkih pravaca i transportnih sredstava.

Investicije u rudnike i pitanje budućnosti uglja

Prema podacima EPS-a, eksploatacione rezerve u Kolubarskom basenu procenjuju se na oko 1,44 milijarde tona, a u Kostolačkom na približno 517 miliona tona.

To znači da Srbija raspolaže značajnom sirovinskom bazom za nastavak proizvodnje lignita.

Međutim, dostupnost uglja na geološkom nalazištu nije isto što i njegova neposredna raspoloživost za eksploataciju.

Za otvaranje novih kopova neophodni su dugotrajni radovi na uklanjanju otkrivke, izgradnji transportne infrastrukture, preseljenju pojedinih objekata i nabavci rudarske mehanizacije.

Zato će naredni period biti posebno važan za investicije u Kolubaru.

Prema državnoj Strategiji upravljanja mineralnim i drugim geološkim resursima do 2040. godine, sa projekcijama do 2050, za razvoj novih kopova i modernizaciju postojeće opreme predviđene su investicije koje u različitim scenarijima dostižu približno 1,6-1,8 milijardi evra.

U dokumentu se posebno ukazuje na kašnjenje razvoja novih eksploatacionih polja, zastarelost dela rudarske opreme i potrebu za modernizacijom proizvodnje.

Istovremeno, Srbija se suočava sa dugoročnim izazovima energetske tranzicije.

Evropska klimatska politika, razvoj obnovljivih izvora energije, rast troškova emisija ugljen-dioksida i modernizacija elektroenergetskog sistema mogu postepeno smanjivati ekonomsku konkurentnost proizvodnje električne energije iz lignita.

To ne znači da će ugalj u kratkom roku prestati da bude važan za Srbiju.

Naprotiv, postojeći termoenergetski sistem zahteva stabilno snabdevanje tokom perioda razvoja novih proizvodnih kapaciteta.

Ali dugoročna ulaganja moraju uzeti u obzir očekivani radni vek termoelektrana, ekološke standarde i buduću cenu električne energije.

Zaključak: Srbija ima velike rezerve, ali uvoz zavisi od kvaliteta i logistike

Analiza zvaničnih energetskih i trgovinskih podataka pokazuje da Srbija nije suočena sa nedostatkom uglja u geološkom smislu.

Država proizvodi više od 33 miliona tona godišnje, a najveći deo potreba termoelektrana pokriva domaća eksploatacija lignita.

Međutim, struktura kvaliteta uglja, nedovoljno razvijeni pojedini kopovi i tehničke potrebe postojećih termoelektrana stvaraju potrebu za dodatnim uvozom.

Indonezija i Bosna i Hercegovina predstavljaju najveće dobavljače lignita, dok Crna Gora ima dvostruku ulogu - kao zemlja porekla dela uglja i kao logistički pravac za dopremu energenta iz Indonezije.

S druge strane, izvoz srpskog uglja iznosi svega nekoliko desetina hiljada tona i nema značajniju ulogu u ukupnom sektoru.

Trenutni problemi sa niskim vodostajem Dunava pokazuju da energetska sigurnost ne zavisi samo od količine uglja na zalihama ili u rudnicima, već i od infrastrukture kojom gorivo stiže do elektrana.

Za srpski energetski sektor ključni zadaci ostaju stabilizacija proizvodnje u Kolubari, razvoj novih rudarskih kapaciteta, smanjenje potrebe za uvoznim ugljem i diverzifikacija transportnih pravaca.

Dugoročno, država će istovremeno morati da obezbedi investicije u nove izvore električne energije kako bi se smanjila zavisnost od lignita bez ugrožavanja sigurnosti snabdevanja.

Izvori
Republički zavod za statistiku - Bilans uglja 2025, prethodni podaci
Republički zavod za statistiku - Bilans uglja 2024
Republički zavod za statistiku - Bilans uglja 2023
Republički zavod za statistiku - Bilans uglja 2022
World Bank WITS - Uvoz lignita u Srbiju po zemljama, 2025
World Bank WITS - Izvoz lignita iz Srbije po zemljama, 2025
World Bank WITS - Uvoz ostalog uglja po zemljama, 2025
World Bank WITS - Uvoz koksa po zemljama, 2025
Elektroprivreda Srbije - Proizvodnja uglja
Elektroprivreda Srbije - Modernizacija kopa Drmno, 19. februar 2026
JP PEU Resavica - Rudnici i proizvodnja
Forbes Srbija - Problemi u dopremi indonežanskog uglja, 19. novembar 2026
NIN - Zašto Srbija uvozi ugalj iz Indonezije, 13. maj 2026
Vreme - Troškovi uvoza uglja 2022–2025, 4. maj 2026

Podelite priču
U ovom tekstu16

Pročitajte još

Još iz rubrike Energetika

Sve vesti ↗
Srbija planira prvu nuklearnu elektranu, ali ko će školovati buduće nuklearne inženjere?
Energetika

Srbija planira prvu nuklearnu elektranu, ali ko će školovati buduće nuklearne inženjere?

NIS grupa povećala prihode na 297,6 milijardi dinara za devet meseci 2026
Energetika

NIS grupa povećala prihode na 297,6 milijardi dinara za devet meseci 2026

NIS među najprofitabilnijim javno izveštavajućim grupama u prvom polugodištu 2026
Energetika

NIS među najprofitabilnijim javno izveštavajućim grupama u prvom polugodištu 2026